Piše Sanja Hajdukov
Svakog 21.12. na Dan rudara pomalo u meni zadrhti duša kad se sjetim kako su naši profesori nosili svečane rudarske uniforme kada bi nam uručivali diplome. Neke se žene rode za rudare i da se ponovo rodim ja ne bih bila ništa drugo nego rudar. Znamo da odnedavno žene direktori postadoše direktorice, ljekari ljekarke, advokati advokatice, no samo za rudara ostade rezervisan muški rod. Da je sreće, Tuzla i Tuzlaci bi se trebala hvaliti najviše time kako smo zanatstvo razvili i doveli do respektabilne i multidisciplinarne nauke.
„SRETNO“, rekao bi ulazeći na predavanje, kako su nas svi profesori pozdravljali, što je naš fakultet izdvajalo od svih drugih. Zatim bi tresnuo torbu na katedru, izvadio iz nje nekoliko svojih knjiga, izdignuo raširene šake iznad glave, i ubacivao svoje prste lijeve i desne ruke naizmjenično, te vrlo neobičnim, rekla bih kreštavim glasom rekao: „Zupčanik!“ Naš profesor Nedimović se oblačio otprilike kao demodirani Elvis Presley i imao takve zulufe, koji su išli iznad ušiju, pa sve do usta, a i razdjeljak je tjerao nekako na stranu, u skladu s odjećom.
Nedimović bi svojom ozbiljnom pojavom i izuzetnim stilom odijevanja, odmah u startu izazvao podsmijehe studenata i kada bi vrlo ozbiljno s podignutim rukama zakreštao: „Zupčanik!“, tako bi se amfiteatrom razlio smijeh. On bi spustio ruke, koje su trebale da predstave funkciju zupčanika i ljutito upitao: „Drage kolege, zašto me ševite?“
Pošto se ovo na svakom predavanju ponavljalo, poneki dobronamjerni studenti su pokušavali da mu dobace da je, kao u vicu, pomiješao ptice ili značenja, ili sleng. Dovikivali su: „Možda mislite ŠEGA, možda šala, nešto drugo na š, možda je lapsus“, no on bi ljutito nastavljao svoja predavanja i ono što se nije moglo prigovoriti, jeste da se svojski trudio da svi utuvimo zauvijek kako se računaju vučna i zatezna sila kod kaišnika. Kad smo ga vremenom zavoljeli, odlučili smo da mu kažemo da izraz „ševa“ u našem slengu znači nešto drugo, no on je nesigurno prozreo da nailazi na tanak led pred studentskom nemilosrdnošću, pa bi odlučno i uvjerljivo rekao: „Gospodo, ako je ovo neka ševa, znajte da nisam zainteresovan.“
„Da li ti to mene ševiš?“ rekao bi uvijek onom studentu koji bi na ispitu lupio baš ono što je Nedimović sto puta naglasio kao neoprostiv i kardinalan nivo neznanja.
I tako danas, na Dan rudara, ja, blogerka među rudarima, želim da podsjetim na istinitu epizodu iz mojih studentskih dana:
Kao i svi profesori, na početku predavanja je davao tabelu u koju smo trebali upisati svoja imena, na osnovu čega se potvrđivalo prisustvo predavanjima.
I odluče moje kolege da se našale s profesorom, pa na taj spisak počnu da upisuju estradna imena, jer je neko skontao da kad napišeš prezime pa ime nekog balkanskog pjevača, to ne zazvuči odmah poznato, te počeše upisivati kako su na predavanju iz Mašinskih elemenata, na RGF-u u Tuzli bili prisutni Ilić Miroslav i Čolić Zdravko. Vremenom su dodavali i Muslimović Halida, Bregović Gorana, te uvidje profesor da je na spisku puno više osoba, nego što sjedi u klupama. Odluči da prozove. Pa prozove i naredni put, pa primijeti da neki konstantno izostaju i reče: „Što ovaj Ilić nikad ne dolazi na predavanja“
„Otišao na koncert“, dobaci neko!
„Koncert, čuuj, šta to on svira?“
„Ne svira, pjeva, dobaci drugi!“ I tu se već smijuljimo i prijeti to da bude nezaustavljivo. Profesor Nedimović procjenjuje opasnost, podiže papir iznad glave i dodaje teatralno: „A da ovo nije neka ševa na moj račun?“
Postade ovo vremenom najbolji i najsigurniji način zabave. Te godine održavalo se Evropsko prvenstvo u košarci, pa nam to dade ideju da upišemo da je na predavanju prisutan Arvidas Sabonis. Testiranje profesorovih nerava išlo je do Sandokana i Brus Lija, te bi Nedimović ljutito uzimao crvenu olovku, križao oštrim pokretima i govorio: „Vi koji me ševite, dobro se pripremite za ispit, vidjećemo kako ste vučne i zatezne sile savladali!“
Vremenom odlučimo da isto ovo primijenimo i na predavanju profesora Avdića, totalno trezvenog i modernog. Međutim, on primijeti brzo da se neka neobična imena motaju po spisku. Imali smo druga koji je studirao s nama, odličan kolega i dobar drug, kome je pravo ime bilo Andersen. Nikakve strane krvi on nije imao, prosto su mu roditelji voljeli bajke. Jedno vrijeme smo i sjedili skupa, bio je vaspitan i vrijedan i time je privlačio pažnju, jednako kao i zbog neobičnog imena.
Kako se potpisan spisak o prisutnosti vratio na katedru, poče prof Avdić da zagleda imena, poznavajući činjenicu da studenti jedva čekaju priliku da se profesorskoj nesmotrenosti ili neobaviještenosti nasmiju u brk, pa strogo reče: „Kakva su ovo imena, mene ste mislili,... Sabonis, Andersen“, pa poče brzo da križa sve što je strano i neobično, a naš kolega Andersen zavapi: „Nemojte profesore, to sam ja, evo mene prisutan.“
To već raspali profesora, ustade, značajno dođe do njega: „Kolega, kako se vi zovete?“
„Andersen, profesore!“
„Mladi kolega, da li vi to pravite neke šale na moj račun?“
„Ne profesore, izvolite index.“
Sav ozbiljan, profesor pogleda i veli: „Pa ti se stvarno zoveš Andersen. A imaš li brata ili sestru?“ „Imam oboje!“
„Izvini, radoznao sam, a kako se oni zovu?“
„Ivica i Marica“, reče prilično tiho Andersen.
Sad totalno zbunjen profesor reče:
„Izvinite stvarno, ali moram upotrijebiti izraz kolege Nedimovića: da li vi to mene ševite?“
I tako...
Živa je istina da iz studentskih dana pamte samo dobre šale, zato se smijmo kad god je nešto istinski smiješno. No kako se politička situacija sve više komplikuje u našoj zemlji, kako se stvari dovode do apsurda i neprepoznavanja, kako su se vrijednosne ljestvice totalno poremetile, sve češće, kako u javnosti, u institucijama, na televizijama, tribinama, plakatima, vidim samo sulude stvari. I kako da uopšte ovakvo kolektivno ludilo i propadanje izdrži jedna prosta duša rudarska?
Hvatam sebe kako sve češće pomislim na našeg profesora Nedimovića i vidim da je na sve ovo jedini pravi komentar: „Gospodo, ako je ovo neka ševa, znajte da nisam raspoložena!“
No danas na Dan rudara ja znam da bih, da se ponovo rodim i budem mlada, ponovo odabrala da budem rudar. Ne samo zato što je to tako časno zanimanje, nego zato što je to skup najvećih ljudskih osobina u jednom čovjeku. Nikada nisam čula da se neko podsmijavao rudaru, jer biti rudar nije samo sposobnost koju nema baš svako – za rudara treba petlja. Za rudara treba talenat, da u mrklom mraku rudarskog okna, gdje sve bruji i prijeti da te svakog časa udavi, ti hrabro upališ fitilj i kad tone uglja i soli zatutnje rušeći se, ti čuješ kako ševa divno pjeva.
I ...neka uvijek SRETNO prati nas.
www. Erazmo.ba – budite aktuelni,obrazujte se i odaberite kurs iz naše ponude: Java, Android, SPSS, Grafički dizajn, Dječije programiranje, Autodesk 3Dmax, Web dizajn, AutoCad, Catia, Engleski i Njemački jezik.